Published in Super Mila in June 2013
Dubravka Jadrijević (36) prije šest godina otišla je u London zbog ljubavi, imala je sve, dečka, obitelj i dobar posao. A onda se u jednom trenutku našla sama na cesti
Danas je na vrhu, a prije samo četiri godine bila je na dnu. Dubravka Jadrijević (36) proživjela je gotovo filmsku priču o uspjehu, a velika joj je životna nevolja daleko od Hrvatske dala zamah da ostvari svoj san i pokrene uspješne tvrtke za osobnu asistenciju Duda does i Teacup Ltd u Londonu. Uporna i ustrajna, uvijek je vjerovala u sebe i svoje sposobnosti, a sada odlično zarađuje i ponosna je što je sve postigla vlastitim snagama i kapitalom…
Kada je prije osam godina upoznala tadašnjeg dečka, Engleza s kojim je bila gotovo tri godine, odlučila se preseliti u britansku prijestolnicu koja ju je oduševila. Bila je uzbuđena, željela je okrenuti novu stranicu. Dok je trajala veza na daljinu redovito je posjećivala London i točno se sjeća da je, kad je prvi put sletjela, imala osjećaj kao da je kod kuće.
– Početkom 2006. odlučila sam ostaviti sve u Hrvatskoj; prijatelje uz koje sam bila vezana i obitelj. Nisam imala mnogo novca niti planova, ali sam imala želju sve izgraditi ispočetka. London mi se činio najboljim mjestom na svijetu za to, a proputovala sam gotovo cijeli svijet – govori Duda, Zagrepčanka rođena u Njemačkoj koja je kao mala svirala violončelo te kao folkloristica pjevala u ansamblu Lado. U tom trenutku nije mogla zamisliti život bez dečka, ni on bez nje.
Njezinim roditeljima možda London nije bio najdraži, ali, kaže, da su ljubav i svojeglavost učinile svoje. Nakon nekog vremena našla je i posao koji joj odgovara – radila je kao marketinški direktor sveučilišta u Londonu. Međutim, poslije Nove godine 2009. uslijedio je šok – partner ju je ostavio bez ikakva objašnjenja.
– Uložila sam sve da se izvučem iz emotivne krize – slomljena srca, gubitka gotovo svih prijatelja i obitelji koje sam stekla. Izgubila sam više od 50 ljudi u jednom danu, najveću ljubav, jednu od najboljih prijateljica. Imala sam osjećaj da su svi umrli. Nisam spavala gotovo mjesec dana, morala sam se iseliti i sama naći stan s nepoznatim ljudima. Izgubila sam 10 kilograma u 10 dana i osjećala se poput sjene. Na poslu sam morala biti potpuno profesionalna, što i jesam bila iako sam dane provodila plačući bez prestanka. Mislim da je taj strašan gubitak koji sam jedva preživjela bila najbolja stvar koja mi se mogla dogoditi – govori Duda i dodaje da nije dopustila da klone i postane depresivna jer London te “pojede za doručak” ako nisi borac. U tom gradu cijeni se rad, i to je ono što joj je oduvijek odgovaralo. Zbog svojih sposobnosti brzo je napredovala, ali onda je uslijedio još jedan lom. Dobila je otkaz.
– Izvukla sam se tako što sam počela stvarati. Proplakala sam doduše možda tri noći dok se jednom nisam probudila u tri ujutro s potpunim planom za posao koji ni sama nisam znala definirati. Izmislila sam posao koji ne postoji, našla klijente koje nisam znala, ponekad gladovala i uložila u kvalitetni novi krug ljudi, ali stare prijatelje bez kojih se nikad ne bi izvukla nisam zapostavila. Kaže kako joj je snalažljivost uvijek bila jača strana koju vuče iz hrvatskih korijena.
– Dok sam živjela sa svojim tadašnjim partnerom, uvijek sam igrala ulogu organizatora u kući. Ljudi bi mi prilazili kad bi im trebalo raščišćavanje vinskih podruma zatrpanih papirima, preuređivanja predivnih kuća i organiziran dom. Za to vrijeme naučila sam sve o Londonu, najbolja mjesta za posjet, nešto pojesti, najbolje proizvode, dućane, usluge. Tako je počela moja ideja o vlastitom biznisu – prisjeća se Duda. Uložila je svih 2000 funti koje je imala u web-stranicu i ubrzo našla prvog klijenta koji je trebao asistenciju pri selidbi. Radila je i 20 sati na dan.
– Sve je to bio mukotrpan i spor put do bilo kakve financijske sigurnosti. Imala sam samo za sobu, putne troškove, a često nisam imala ni za hranu. Potkraj 2010. godine dobila sam posao dva puta na tjedan kao tajnica, a taj novac mi je otplaćivao sobu i režije, dok sam ostale dane po 16 sati radila na traženju novih klijenata – priča Duda, te otkriva da je “Duda does” za onoga tko traži osobnu pomoćnicu u Londonu jedna od prvih koja će im se ponuditi na Googleu. Klijenata je bilo sve više: – Izgradila sam jaku mrežu raznih provjerenih usluga i mene pitaju za dobrog knjigovođu, trenera, web-dizajnera ili kako prijaviti porez – govori Duda i dodaje da na dan dobiva i 400 mailova, a osim prezaposlenih majki s karijerama, klijent su joj i Apple, ali ne i razmaženi celebrityji. Ideja personal asistinga vrlo jednostavna – pomoć ljudima koji mnogo rade i nemaju vremena za privatan život.
– Klijenti često nazovu deprimirani jer ne vide smisao teškog rada, a dođu u kuću koja je totalno izvan kontrole. Žele da im raščistim radne sobe i organiziram projekte po kući koje nikako ne stignu obaviti sami. Nekad su me znali zvati na porođaje i privatne situacije, kao na primjer rješavanje dokumentacije suprugove smrti. Često mi klijenti kažu da ako Duda nije nešto našla, onda to ne postoji – smije se. Ne smatra se ambicioznom nego poticajnom za sebe i sve oko sebe. Unatoč svemu, živi skromno, nema partnera, živi sa sestrom Jadrankom koja odlično kuha i zadovoljna je svojim životom. Joga, meditacija i masaža njezina su oaza. Klijenti je obožavaju i mnogi su joj prijatelji te često s njima izađe na koncert ili večeru.
– Da nisam zadržala svoj karakter, sigurna sam da nikad ne bih imala tako prisan odnos s njima. Mislim da je ovaj grad odličan jer cijeni ljude s osobnošću – govori Duda i dodaje da ju je poduzetništvo izgradilo kao osobu jer je naučila ići korak po korak.
– Postati poduzetnicom pod uvjetima poput mojih iznimno je teško ali nikad nisam vidjela nikakve druge opcije jer sam gradila nešto svoje ne obazirući se ono što rade drugi. Ili, još važnije, kako to rade drugi – zaključuje Dubravka koja se ne želi vraćati u Hrvatsku, ali bi voljela imati kućicu na otoku Visu gdje svako ljeto provodi s obitelji.
Da opstane, pokrenula je posao ‘osobnog asistenta’
‘Oduvijek sam bila dobra organizatorica. Kad sam u Londonu dobila otkaz, zadnji novac uložila sam u svoju web-stranicu koja je nudila pomoć prezaposlenim ljudima u organizaciji njihovih obaveza. I krenulo je…”